Mrtav čovjek je tri godine nakon sahrane dobio poruku na Viber. Kada je porodica otvorila telefon, niko nije mogao vjerovati šta piše.

Tri godine nakon što su sahranili Kemala Delića, njegov telefon zazvonio je usred porodičnog ručka. U staroj kući na periferiji Travnika okupili su se njegova udovica Amira, sin Adnan, kćerka Lejla i Kemalov mlađi brat Haris. Bio je prvi dan Bajrama i Amira je, kao i svake godine, postavila jedan tanjir više, iako je znala da čovjek kojem je pripadao nikada više neće sjesti za njihov sto. Kemalov stari telefon čuvala je u zaključanoj ladici kredenca, zajedno s njegovim satom, novčanikom i ključevima automobila koji je davno prodala. Nije ga uključivala mjesecima. Toga jutra pronašla ga je dok je tražila stolnjak i, vođena neobjašnjivim osjećajem, stavila ga na punjač. Nije očekivala da će se uređaj uopšte pokrenuti, ali ekran je zasvijetlio, pokazao staru porodičnu fotografiju i nekoliko propuštenih obavijesti. Telefon je ostavila na polici ne obraćajući pažnju. Tek kada se iz dnevne sobe začuo poznati zvuk Vibera, svi su za stolom utihnuli. Amira je ispustila kašiku. Bio je to isti ton koji je Kemal koristio godinama. Adnan je prvi ustao, prišao polici i uzeo telefon. Na ekranu je pisalo da je stigla nova poruka. Pošiljalac nije bio nepoznat broj, banka niti reklama. Poruka je stigla sa profila koji je nosio ime i fotografiju čovjeka sahranjenog prije tačno tri godine: Kemal Delić.

Niko se nije usudio odmah otvoriti poruku. Lejla je tvrdila da je riječ o grešci ili da je neko preuzeo očev broj. Haris je rekao da stari brojevi nakon određenog vremena mogu biti dodijeljeni drugoj osobi, ali ni sam nije vjerovao u vlastito objašnjenje. Kemalov broj još je bio aktivan jer je Amira nastavila plaćati minimalnu pretplatu, govoreći da nije spremna dozvoliti da nepoznat čovjek dobije broj s kojeg joj je muž posljednji put rekao da je voli. Adnan je provjerio podatke o profilu. Fotografija je bila ona koju nikada ranije nisu vidjeli: Kemal je stajao ispred drvene planinske kuće, u tamnom kaputu, a iza njega se vidjela tabla sa izblijedjelim nazivom nekog mjesta. Profil je posljednji put bio aktivan prije nekoliko sekundi. Tada je stigla još jedna poruka. Na ekranu su se pojavile samo četiri riječi: „Ne prodajite kuću u petak.“ Svi su pogledali Amiru. Samo dva dana ranije porodica je konačno pristala prodati staru kuću koju je Kemal naslijedio od roditelja. Kupac je trebao doći upravo u petak da potpišu ugovor. Za prodaju su znali samo članovi porodice, notar i čovjek koji je želio kupiti imanje. Niko od njih nije imao pristup Kemalovom Viber nalogu.

Adnan je pokušao pozvati broj. Telefon u njegovoj ruci odmah je počeo zvoniti, jer je pozivao sam sebe. Zatim je preko svog mobilnog telefona nazvao očev broj, ali veza nije mogla biti uspostavljena. Poslao je poruku na Viber: „Ko si ti?“ Dvije plave kvačice pojavile su se gotovo istog trenutka. Odgovor je stigao nakon nekoliko sekundi: „Ako želite saznati, otvorite zid iza očevog sata.“ Na zidu dnevne sobe visio je veliki drveni sat koji je Kemal naslijedio od svog djeda. Nije radio još od dana njegove smrti. Kazaljke su se zaustavile u 22:17, u vrijeme kada je bolnica zabilježila da mu je srce prestalo kucati. Haris je skinuo sat, očekujući običan zid. Iza njega se, međutim, nalazila mala pravougaona ploča prefarbana istom bojom kao ostatak prostorije. Kada su je odvojili nožem, otkrili su usku nišu. U njoj nije bilo novca ni nakita, nego memorijska kartica, zahrđali ključ i presavijena cedulja na kojoj je Kemalovim rukopisom pisalo: „Ako ovo pronađete prije poruke, vratite sve na mjesto. Ako ste dobili poruku, znači da je neko konačno ušao u kuću.“

Amira je problijedjela. Posljednjih sedmica nekoliko puta je primijetila sitne promjene u staroj porodičnoj kući koju su namjeravali prodati. Prozor u podrumu bio bi otvoren iako ga je sigurno zatvorila, stvari na tavanu pomjerene, a ispred šupe pojavljivali su se tragovi cipela. Mislila je da dolaze djeca iz komšiluka ili budući kupac koji je obilazio imanje. Čovjek koji je želio kupiti kuću zvao se Zlatan Murić, vlasnik građevinske firme iz Sarajeva. Ponudio je iznos mnogo veći od procijenjene vrijednosti, ali je tvrdio da mu se posebno dopada položaj parcele. Kemal za života nikada nije želio prodati tu kuću. Govorio je da ona ne vrijedi zbog zidova nego zbog nečega što je njegov otac sakrio prije mnogo godina. Porodica je vjerovala da misli na uspomene. Tek sada su počeli sumnjati da je znao za nešto sasvim drugo. Adnan je stavio memorijsku karticu u laptop. Na njoj se nalazio jedan video, snimljen sedam dana prije Kemalove smrti. Snimak je počinjao njegovim umornim licem. Sjedio je u automobilu i govorio tiho, kao da se boji da će ga neko čuti. „Ako gledate ovo, vjerovatno sam zakasnio da vam sam objasnim. Čovjek koji će jednog dana pokušati kupiti našu kuću ne želi zemlju. Traži dokaz koji može uništiti živote mnogih ljudi. Nemojte vjerovati nikome dok ne pronađete crvenu knjigu.“

Snimak se tada naglo završavao. Nije bilo objašnjenja kakva je to knjiga, gdje se nalazi niti kakve dokaze sadrži. Dok su pokušavali ponovo pokrenuti video, stigla je treća Viber poruka: „Ključ otvara podrum stare kuće. Idite prije mraka. Ne zovite policiju.“ Haris je rekao da je sve postalo previše opasno i da odmah trebaju prijaviti slučaj. Ali Adnan ga je podsjetio da bi policiji morali objasniti kako im mrtav čovjek šalje upute preko Vibera. Lejla je primijetila još nešto. Poruke nisu stizale u nasumičnim trenucima. Svaka bi se pojavila nekoliko sekundi nakon što porodica učini ono što prethodna traži, kao da ih neko posmatra uživo. Pregledali su prozore, dvorište i ulicu, ali nisu vidjeli nikoga. Kada su provjerili sigurnosnu kameru na ulazu, otkrili su da je prestala snimati upravo u trenutku kada je stigla prva poruka. Amira je tada donijela odluku. Rekla je da će otići u staru kuću, bez obzira na opasnost. Ako je Kemal zaista ostavio nešto zbog čega je tri godine poslije smrti porodica upozorena, imala je pravo znati šta je čuvao od njih.

Predvečer su sva četvorica stigla do napuštene kuće na obronku Vlašića. Nebo je bilo teško i sivo, a magla se spuštala preko voćnjaka. Vrata nisu bila zaključana, iako ih je Amira prethodne sedmice lično zatvorila. U podrumu su pronašli stara željezna vrata za koja niko ranije nije imao ključ. Zahrđali ključ iz zida savršeno je ušao u bravu. Iza vrata nalazila se mala prostorija bez prozora. Na sredini je stajao drveni sto, a na njemu crvena knjiga, nekoliko fotografija i Kemalov stari diktafon. Ali prije nego što su uspjeli prići, iznad njihovih glava začuli su se koraci. Neko je upravo ušao u kuću i zaključao ulazna vrata.

U istom trenutku Kemalov telefon ponovo je zavibrirao.

Na ekranu je pisalo:

„Ne uzimajte knjigu. Čovjek koji je ubio mene upravo je iznad vas.“

Amira je rukom prekrila usta.

Adnan je ugasio baterijsku lampu.

A iz mraka stepeništa začuo se glas čovjeka kojeg su svi dobro poznavali:

„Znao sam da će vas Kemal prije ili kasnije dovesti ovdje.“