Komšije su ismijavale siromašnog čovjeka koji je svake noći kopao iza štale. Kada je umro, cijelo selo je zanijemilo.
U selu Brdo kod Kladnja živio je siromašni čovjek po imenu Ramo Selimović. Imao je šezdeset osam godina, malu trošnu kuću, staru štalu i nekoliko ovaca koje su jedva bile dovoljne da preživi zimu. Nakon što mu je supruga umrla, a jedini sin otišao u Njemačku i prestao se javljati, Ramo je ostao potpuno sam. Nije tražio pomoć, nije se žalio i nikada nije prosio. Danju bi radio po tuđim njivama ili cijepao drva komšijama za skromnu nadnicu, a noću, čim bi selo utonulo u tišinu, uzimao bi lopatu i odlazio iza svoje stare štale. Tamo bi satima kopao zemlju pod svjetlom stare petrolejske lampe. Niko nije znao šta radi. Ujutro bi tragove uvijek pažljivo poravnao, kao da nikada nije ni kopao.
U početku su ljudi mislili da pravi podrum ili traži staru cijev za vodu. Međutim, kada su mjeseci prolazili, a iza štale se nije pojavljivalo ništa novo, počela su ismijavanja. U seoskoj prodavnici pričali su da je Ramo poludio i da traži zakopano blago koje ne postoji. Djeca su ga krišom posmatrala i nazivala “lovcem na zlato”. Neki su tvrdili da noću razgovara sam sa sobom, drugi da kopa grob za sebe. Ramo nikada nije odgovarao na njihove šale. Samo bi se blago nasmiješio, kupio hljeb i so, pa se vratio kući. Jedino je stara komšinica Ajša osjećala da iza svega postoji razlog. Jedne večeri odnijela mu je toplu pitu i zatekla ga kako umoran sjedi pored lopate. Pitala ga je zašto svake noći kopa. Ramo je pogledao prema zemlji iza štale i tiho rekao: “Ne tražim ono što je izgubljeno. Pripremam ono što tek treba da se pronađe.” Više nije rekao ni riječ.
Godinu dana kasnije iza štale se vidjela velika površina svježe prekopane zemlje. Ipak, nije bilo temelja, nije bilo rupa niti ikakvog znaka da Ramo nešto gradi. Svake noći kopao je na drugom mjestu, a zatim sve ponovo zatrpavao. Ljudi su mu se sve otvorenije rugali. Jednog dana nekoliko mladića je, iz čiste radoznalosti, otišlo iza štale i počelo kopati tamo gdje je Ramo prethodne noći radio. Nakon sat vremena nisu pronašli ništa osim obične zemlje. Sutradan su kroz selo prepričavali kako je starac potpuno izgubio razum. Vijest je stigla čak i do njegovog sina Adnana u Njemačkoj. Nazvao je oca prvi put nakon gotovo sedam godina i ljutito ga pitao zašto se ljudi smiju njihovoj porodici. Ramo ga je saslušao do kraja, a zatim mirno rekao: “Kad jednog dana dođeš kući, razumjet ćeš zašto sam kopao.” To je bio njihov posljednji razgovor.
Te zime Ramo se teško razbolio. I dalje je svake noći izlazio iza štale, iako je jedva hodao. Komšinica Ajša ga je više puta molila da prestane, ali on je odgovarao da mora završiti posao prije nego što bude kasno. Jednog hladnog januarskog jutra nisu ga vidjeli kako izlazi po hljeb. Ajša je otišla do njegove kuće i pronašla ga kako mirno leži u krevetu. U ruci je držao mali zahrđali ključ, a na stolu je bila zapečaćena koverta sa natpisom: “Otvoriti tek kada selo zajedno iskopa posljednju rupu iza moje štale.” Vijest o njegovoj smrti brzo se proširila. Na dženazu je došlo mnogo ljudi, čak i oni koji su mu se godinama smijali. Svi su se pitali šta znači poruka iz koverte.
Poslije ukopa imam je pročitao Raminu posljednju želju. Zamolio je da se niko ne vraća kući dok svi zajedno ne odu iza njegove štale i ne iskopaju mjesto označeno na mapi koja se nalazila u koverti. Ljudi su, više iz radoznalosti nego iz poštovanja, uzeli lopate i krenuli prema štali. Mapa je pokazivala samo jedno mjesto – upravo ono na kojem Ramo nikada nije dozvolio nikome da kopa.
Nakon nekoliko minuta lopata je udarila u nešto drveno.
Iz zemlje je polako izvučen veliki hrastov sanduk.
Na poklopcu je bio urezan samo jedan natpis:
“Ovo nije moje blago. Ovo je dug koji cijelo selo ima prema svojoj djeci.”
Kada su otvorili sanduk, niko nije mogao vjerovati onome što je bilo unutra.
Kada su skinuli teški drveni poklopac, svi su očekivali da će ugledati vreće pune novca, stare zlatnike ili skriveno porodično blago zbog kojeg je Ramo godinama kopao. Umjesto toga, u sanduku su se nalazile desetine uredno složenih fascikli, stare školske sveske, zemljišne mape, nekoliko platnenih vrećica punih kovanica i velika metalna kutija zaključana malim katancem. Na samom vrhu ležalo je pismo adresirano svim mještanima. Imam ga je pažljivo otvorio i počeo čitati naglas. „Ako ovo slušate, znači da mene više nema. Godinama ste mislili da tražim zakopano blago. Istina je da ga nikada nisam tražio. Ja sam ga cijelo vrijeme stvarao.“ Ljudi su se pogledali zbunjeno. Ramo je u nastavku napisao da je svake noći kopao kako bi sakrio ono što je tokom dana prikupljao. Nije vjerovao bankama niti je želio da iko zna šta radi. Svaku marku koju je zaradio cijepajući drva, radeći na tuđim njivama ili prodajući vunu, odvajao je u posebnu kutiju. Znao je da bi mu, kada bi novac držao u kući, mnogi savjetovali da ga potroši na sebe ili bi ga neko možda ukrao. Zato je sanduk godinama premještao s jednog mjesta na drugo iza štale. Svake noći bi ga iskopao, dodao ono što je tog dana zaradio, pa ga zakopao nekoliko metara dalje. Zato su komšije stalno viđale svježe iskopanu zemlju, a nikada ništa nisu pronašle.
Kada su otvorili metalnu kutiju, unutra su bile pažljivo složene štedne knjižice i potvrde o oročenim računima. Na svakoj je stajalo ime jednog djeteta iz sela. Bilo ih je dvadeset i troje. Neka djeca bila su još u osnovnoj školi, neka su tek krenula u srednju, a nekoliko njih već je studiralo. Pored svakog imena nalazio se isti iznos novca i kratka napomena: „Za školovanje. Isplatiti tek kada dijete upiše fakultet ili zanat.“ Među okupljenima nastao je muk. Roditelji su prepoznavali imena svoje djece i nisu mogli vjerovati da je siromašni Ramo godinama štedio upravo za njih. U pismu je objasnio da je kao dječak morao napustiti školu nakon četvrtog razreda jer njegov otac nije imao novca da ga dalje školuje. Cijelog života nosio je bol zbog toga. Gledao je kako mnoga talentovana djeca iz sela odustaju od obrazovanja jer roditelji nisu mogli platiti knjige, prevoz ili dom u gradu. Zato je sebi obećao da će, ako ikada bude mogao, učiniti ono što niko nije učinio za njega. „Nisam imao bogatstvo“, pisalo je. „Ali čovjek ne mora biti bogat da bi nekome promijenio život. Dovoljno je da svaki dan odvoji malo manje za sebe, a malo više za budućnost nekog djeteta.“
U drugoj fascikli nalazile su se fotografije gotovo svakog djeteta iz sela. Iza svake fotografije Ramo je zapisivao kratke bilješke. Kod jedne djevojčice napisao je: „Odlična iz matematike. Sanja da bude inženjer.“ Kod drugog dječaka stajalo je: „Popravlja stare radio-aparate. Biće dobar majstor.“ Ljudi su shvatili da ih je Ramo godinama pažljivo posmatrao. Nije birao djecu po tome čiji su roditelji bogati ili siromašni, nego po tome koliko se trude. Na kraju fascikle nalazila se lista svih ljudi kojima je nekada pomagao. Ispostavilo se da je mnogima cijepao drva ili radio na njivi gotovo besplatno, ali je uvijek tražio da mu dio nadnice uplate na štednu knjižicu umjesto da mu daju u ruke. Ljudi su mislili da tako izbjegava nošenje novca. U stvarnosti je svakim tim uplatama povećavao fond za djecu sela.
Na posljednjim stranicama dnevnika Ramo je objasnio i zašto nikada nije rekao istinu. Prisjetio se kako su se ljudi prije mnogo godina posvađali oko jedne humanitarne akcije. Neki su tvrdili da treba pomoći samo rodbini, drugi samo najsiromašnijima. Tada je odlučio da nikome ništa neće govoriti. „Dobro djelo koje moraš objašnjavati brzo postane razlog za svađu“, napisao je. „Zato sam dopustio da me smatraju ludim. Lakše je podnijeti tuđi podsmijeh nego gledati kako se ljudi prepiru oko dobrote.“ Komšinica Ajša tada je briznula u plač. Prisjetila se večeri kada joj je rekao da ne traži izgubljeno nego priprema ono što će tek biti pronađeno. Tek sada je razumjela da nije govorio o novcu nego o budućnosti djece koju nikada neće upoznati kao odrasle ljude.
Dok su svi još stajali oko otvorenog sanduka, na seoski put stigao je automobil sa njemačkim tablicama. Iz njega je izašao Ramin sin Adnan, koji je zbog gužve na putu zakasnio na očevu dženazu. Kada je čuo šta je pronađeno, ostao je bez riječi. U pismu je pronašao i kovertu adresiranu njemu. Ramo je napisao: „Sine, oprosti što ti nisam ostavio bogatstvo. Znam da si mislio kako sam uzalud potrošio život. Ali ako ikada budeš ponosan na mene, neka to ne bude zbog zemlje ili kuće. Neka bude zbog djece koja će jednog dana završiti škole koje ja nisam mogao.“ Adnan je tada prvi put pred cijelim selom zaplakao. Priznao je da godinama nije razumio oca i da ga je bilo sram kada bi čuo kako mu se ljudi rugaju. Sada je shvatio da je upravo čovjek kojem su se svi smijali učinio najviše za selo.
Nekoliko mjeseci kasnije mještani su jednoglasno odlučili da iza stare štale ne grade ništa. Na tom mjestu podigli su malu biblioteku i učionicu za djecu, a ispred nje postavili jednostavan kameni spomenik. Na njemu nije pisalo koliko je Ramo bio siromašan niti koliko je novca ostavio. Pisala je samo njegova posljednja rečenica:
„Najveće blago nije ono koje čovjek zakopa u zemlju. Najveće blago je ono koje jednog dana ustane iz školske klupe i promijeni svijet.“
Svake godine najbolji učenici iz sela dobijali su stipendiju iz fonda koji je nosio Ramino ime. A kada bi neko od djece pitao zašto se biblioteka nalazi baš iza stare štale, stariji bi samo pokazali prema zemlji i rekli:
„Tu je jedan siromašan čovjek godinama kopao budućnost, dok su svi mislili da traži zlato.“
KRAJ.
