Sin se vratio iz Njemačke da proda zemlju. Prije potpisa pronašao je očev sat koji nije radio 27 godina.
Kada je nakon dvadeset osam godina provedenih u Njemačkoj Haris Dervišević ponovo kročio u svoje rodno selo kod Sanskog Mosta, nije došao zbog uspomena. Došao je da zatvori jedno poglavlje života. Nakon očeve smrti ostala mu je stara kuća, nekoliko hektara zemlje uz rijeku i voćnjak koji više niko nije obrađivao. Haris je već imao život u Minhenu, odraslu djecu i posao koji nije planirao napustiti. Smatrao je da nema smisla čuvati imanje koje godinama propada. Već prvog dana sastao se s kupcem, uspješnim privrednikom iz obližnjeg grada, koji je želio kupiti cijelo imanje kako bi na njemu izgradio vikend naselje. Dogovor je bio gotovo završen. Ostalo je samo da za dva dana potpišu ugovor kod notara. Mještani su ga nagovarali da još jednom razmisli, ali Haris nije želio slušati. Govorio je da zemlja nikome ne koristi ako stoji zapuštena. Samo je stari komšija Jusuf, očev najbolji prijatelj, kratko rekao: „Tvoj otac bi ti rekao da nikada ne prodaješ ono što nisi pokušao razumjeti.“ Haris se samo blago nasmiješio. Bio je uvjeren da sentimentalnost ne može promijeniti činjenicu da u Bosnu dolazi svega nekoliko puta godišnje.
Kuća je bila gotovo ista kao i onog dana kada je otišao u Njemačku. Drveni pod je škripao na istim mjestima, zidovi su bili puni starih fotografija, a u radionici su još uvijek stajali očevi alati. Njegov otac Sulejman bio je poznati urar i stolar. U selu su govorili da je mogao popraviti svaki sat, bez obzira koliko bio star ili pokvaren. Međutim, postojao je jedan sat koji nikada nije uspio popraviti – stari džepni sat od srebra koji je naslijedio od svog oca. Haris se dobro sjećao da je taj sat prestao raditi prije dvadeset sedam godina. Otac ga nikada nije bacio niti odnio drugom majstoru. Držao ga je u maloj drvenoj kutiji na polici iznad radnog stola. Kada ga je kao dječak pitao zašto ga ne popravi, Sulejman bi uvijek odgovorio: „Neki satovi ne stanu zato što su pokvareni. Nego zato što čekaju pravo vrijeme.“ Haris je tada mislio da se otac samo šali. Poslije odlaska u Njemačku rijetko je razmišljao o tome.
Dok je sređivao radionicu prije prodaje kuće, odlučio je isprazniti stare police. Među prašnjavim kutijama pronašao je upravo onu malu drvenu kutiju koju je pamtio iz djetinjstva. Otvorio ju je i ugledao srebrni džepni sat. Kazaljke su i dalje bile zaustavljene na 16 sati i 17 minuta, baš kao prije gotovo tri decenije. Sat je bio hladan, ali savršeno očuvan. Haris ga je iz radoznalosti pokušao naviti. Nije se dogodilo ništa. Vratio ga je u džep i nastavio raditi. Nekoliko trenutaka kasnije začuo je tihi metalni zvuk. Izvadio je sat i iznenađeno pogledao kazaljke. Polako su se pomjerile za jednu sekundu, zatim još jednu. Sat koji nije radio dvadeset sedam godina iznenada je počeo otkucavati. Haris je pomislio da je slučajno pokrenuo mehanizam, ali onda je primijetio nešto mnogo čudnije. Na unutrašnjem poklopcu sata, koji ranije nikada nije otvarao, pojavila se tanka ugravirana poruka. Pod svjetlom koje je ulazilo kroz prozor mogao je jasno pročitati riječi: „Ako ovaj sat ponovo krene, nemoj još potpisivati prodaju zemlje.“
Srce mu je snažno zakucalo. Bio je siguran da taj natpis ranije nije primijetio. Požurio je do komšije Jusufa i pokazao mu sat. Starac ga je dugo gledao bez riječi, a zatim duboko uzdahnuo. Rekao je da je znao za poruku, ali da mu je Sulejman zabranio da ikome govori dok sat sam ne proradi. Haris nije mogao vjerovati. „Kako je otac mogao znati da će sat jednog dana ponovo raditi?“ upitao je zbunjeno. Jusuf ga je odveo do stare šupe iza kuće i izvadio zahrđali limeni sanduk. U njemu su bile stare fotografije, nekoliko katastarskih mapa i jedno zapečaćeno pismo. Na koverti je Sulejmanovim rukopisom pisalo: „Za mog sina, kada sat ponovo pokaže vrijeme.“ Haris je pažljivo otvorio kovertu. Otac je napisao da će sat ponovo proraditi tek kada ga njegov sin prvi put navije u radionici nakon mnogo godina. Unutra je objasnio da sat nije bio pokvaren. Sam ga je zaustavio posebnom kočnicom koju je napravio kao urar. Želio je da posluži kao znak da još nije došlo vrijeme za jednu istinu koju je čuvao gotovo cijeli život.
Na posljednjoj stranici pisma Sulejman je napisao da se ispod njihove zemlje krije nešto mnogo vrijednije od njene tržišne cijene. Međutim, nije napisao šta. Umjesto toga nacrtao je malu kartu voćnjaka i označio stari orah pored rijeke. Pored crteža stajala je kratka poruka:
„Ako si već odlučio prodati zemlju, prvo idi do mjesta gdje je sat posljednji put radio.“
Haris je zbunjeno pogledao Jusufa.
„Šta znači da je sat posljednji put radio?“ upitao je.
Starac ga je pogledao pravo u oči i tiho odgovorio:
„On je stao tačno onog dana kada je tvoj otac nešto zakopao ispod starog oraha. Nikada mi nije rekao šta. Samo je rekao da ćeš jednog dana ti morati odlučiti da li je zemlja vrijedna više od onoga što ćeš tamo pronaći.“
Haris je spustio pogled na stari srebrni sat.
Kazaljke su nastavile mirno otkucavati.
A do potpisivanja ugovora ostao je još samo jedan dan.
Haris i Jusuf krenuli su prema starom orahu prije nego što je sunce potpuno zašlo. Voćnjak je bio zarastao, a nekada uredne staze gotovo su nestale pod visokom travom. Haris se jedva sjećao tog dijela imanja. Kao dječak često je sjedio ispod oraha dok bi njegov otac popravljao ogradu ili čistio kanal koji je vodio prema rijeci. Sada je drvo bilo ogromno, ispucale kore i grana savijenih gotovo do zemlje. Srebrni sat u Harisovom džepu kucao je ravnomjerno, ali kada su prišli stablu, njegov zvuk odjednom je postao brži. Haris ga je izvadio i vidio da kazaljke više ne pokazuju tačno vrijeme. Vraćale su se unazad prema 16 sati i 17 minuta, istom trenutku u kojem su bile zaustavljene dvadeset sedam godina. Kada su ponovo stigle do tog položaja, sat se zaustavio. Jusuf je pokazao prema kamenu zaraslom u mahovinu na nekoliko koraka od stabla. „Tvoj otac je tog dana kopao upravo ovdje“, rekao je. „Pomagao sam mu do mraka. Nisam znao šta je stavio u zemlju. Rekao mi je samo da će jednog dana njegov sin sam pronaći razlog.“
Kopali su gotovo sat vremena prije nego što je lopata udarila u metal. Ispod zemlje nalazio se veliki pocinčani sanduk, pažljivo umotan u staro ceradno platno. Nije bio zaključan. Haris ga je otvorio očekujući novac, zlato ili stare dokumente o vlasništvu. Umjesto toga ugledao je desetine školskih sveski, fotografije djece, požutjele zahvalnice i debeli dnevnik njegovog oca. Na vrhu je ležala metalna ploča sa natpisom: „Fond izgubljenog sata.“ Haris je zbunjeno pogledao Jusufa, ali ni starac nije znao o čemu je riječ. Otvorio je dnevnik. Prvi zapis bio je star dvadeset sedam godina, upravo od dana kada je sat prestao raditi. Sulejman je napisao da je tog popodneva kroz selo prolazio dječak po imenu Samir, sin siromašne udovice iz susjednog zaseoka. Dječak je odustao od škole jer njegova majka nije mogla plaćati autobus, knjige i odjeću. Sulejman mu je dao novac koji je godinama čuvao za popravku kuće i obećao da će mu pomoći završiti školovanje. Kada ga je Samir pitao kako će vratiti dug, Sulejman je izvadio džepni sat, zaustavio ga na 16:17 i rekao: „Vratićeš ga tako što ćeš jednog dana pomoći nekom drugom djetetu.“
Dnevnik je otkrivao da Samir nije bio jedini. Tokom narednih godina Sulejman je tajno pomagao desetinama učenika iz siromašnih porodica. Nekome je plaćao autobusku kartu, nekome knjige, nekome smještaj u gradu. Novac je dobijao prodajom dijela uroda, popravljanjem satova i odricanjem od svega što mu nije bilo neophodno. Nikada nije dozvolio da djeca saznaju ko im pomaže. Svako od njih dobijao bi samo malu karticu sa nacrtanim satom zaustavljenim na 16:17 i porukom: „Kada uspiješ, pokreni vrijeme nekome drugom.“ Godinama kasnije mnogi od tih učenika postali su ljekari, učitelji, inženjeri i zanatlije. Svako od njih nastavio je pomagati barem jednom djetetu. Tako je nastao lanac dobrote za koji Haris nikada nije znao. U sanduku su bile fotografije svih onih koji su zahvaljujući toj pomoći završili školu, kao i pisma u kojima su obećavali da će jednog dana vratiti ono što su dobili. Na jednoj od posljednjih stranica Sulejman je zapisao: „Moj sin živi daleko i možda će jednog dana poželjeti prodati ovu zemlju. Neću ga osuđivati. Ali prije nego što potpiše, mora znati da ova zemlja nije hranila samo našu porodicu. Školovala je djecu koja nisu imala nikoga.“
Haris je dugo sjedio pod orahom, ne uspijevajući izgovoriti ni riječ. Cijelog života vjerovao je da mu je otac bio običan seoski urar koji nije znao napraviti veliki posao niti zaraditi ozbiljan novac. Često ga je čak molio da proda dio zemlje i preseli se u grad, ali Sulejman je svaki put odbijao. Sada je razumio zašto. Svaka šljiva, vreća krompira i komad zemlje imali su svoju svrhu. Prihod od voćnjaka nije završavao u banci, nego u školskim torbama djece koju niko drugi nije primjećivao. U dnu sanduka pronašao je posljednju kovertu, adresiranu direktno njemu. Otac je napisao: „Sine, nisam zaustavio sat da bih te spriječio da živiš svoj život. Zaustavio sam ga da bi jednog dana zastao prije nego što doneseš odluku koju ne možeš vratiti. Zemlju možeš prodati. Ona je sada tvoja. Ali prvo pronađi ljude sa fotografija i pitaj ih šta je ovdje raslo osim voća.“
Sljedećeg jutra, umjesto kod notara, Haris je zajedno s Jusufom počeo pozivati brojeve zapisane u očevom dnevniku. Prvi se javio doktor Samir Hadžić iz Sarajeva. Kada je čuo Sulejmanovo ime, odmah je zaplakao. Rekao je da nikada nije zaboravio čovjeka koji mu je omogućio da završi školu. Do večeri u selo je stiglo više od dvadeset ljudi. Neki iz Bosne, neki iz Austrije, Njemačke i Slovenije. Svako je nosio istu malu karticu sa nacrtanim satom zaustavljenim na 16:17. Među njima su bili direktor škole, medicinska sestra, građevinski inženjer, vlasnik pekare i žena koja je vodila dom za djecu bez roditelja. Stajali su pod starim orahom i pričali Harisu kako je njegov otac promijenio njihove živote. Doktor Samir rekao je da je zahvaljujući Sulejmanovom primjeru već školovao troje djece. Učiteljica Maja priznala je da svake godine kupuje knjige učenicima koji ih ne mogu priuštiti. Niko od njih nije smatrao da vraća dug. Govorili su da samo nastavljaju vrijeme koje je Sulejman pokrenuo.
Kupac zemlje pojavio se narednog dana uvjeren da će ugovor konačno biti potpisan. Haris ga je dočekao ispred kuće i mirno rekao da imanje više nije na prodaju. Čovjek ga je podsjetio na dogovor i visoku cijenu, ali Haris nije promijenio odluku. Umjesto vikend naselja, odlučio je obnoviti očevu radionicu i osnovati fond za školovanje djece iz seoskih porodica. Voćnjak će nastaviti donositi prihod, a stara kuća postat će dom za učenike koji moraju putovati iz udaljenih sela. Srebrni sat postavljen je u staklenu vitrinu u obnovljenoj radionici. Haris ga nije ponovo navijao. Kazaljke su ostale na 16:17, ali ispod sata je stajala pločica sa očevim riječima: „Vrijeme ne stoji kada sat prestane raditi. Stoji kada čovjek prestane činiti dobro.“
Godinu dana kasnije Haris je napustio posao u Njemačkoj i vratio se u Bosnu. Njegova djeca u početku nisu razumjela odluku, ali kada su upoznala ljude kojima je njihov djed pomogao, odlučila su i sama podržati fond. Prve godine stipendiju je dobilo sedmoro djece. Na svečanosti nije bilo velikih govora. Haris je svakom učeniku uručio malu karticu sa nacrtanim satom i istom porukom koju je njegov otac slao prije mnogo godina: „Kada uspiješ, pokreni vrijeme nekome drugom.“ Tada je konačno razumio da otac nije sakrio blago ispod oraha. Sakrio je dokaz da vrijednost zemlje ne određuje cijena koju je neko spreman platiti, nego životi koji su na njoj dobili novu priliku. Sat koji nije radio dvadeset sedam godina nije ga zaustavio da proda imanje. Zaustavio ga je da zaboravi ko je bio njegov otac.
KRAJ.
