Prevarila sam muža i kajem se. Ne mogu da funkcionišem normalno koliko me grize savjest.
On je predivan, muškarac kakvog bi svaka žena poželjela, evo sad mi sprema večeru a ja vrtim u glavi film kako je uopšte došlo do svega.
Kako sam dozvolila da mi se ovo desi. Nalupala bih sebi šamare sad. Naišla je seljačina i ne znam šta mi se desilo.
Odlučila sam da…
Odlučila sam da se suočim s posljedicama. Morala sam se pogledati u ogledalo i priznati sebi istinu: učinila sam nešto što nikada nisam mislila da bih mogla. Prevarila sam ga, a sada je moj svijet u komadu. Savjest me grize do te mjere da ne mogu ni normalno da funkcionišem.
Sjedim na kauču, gledam ga kako u kuhinji sprema večeru, a srce mi se steže, jer znam da je on najbolji muž na svijetu. Nikad nije zaslužio ovo. On je uvijek tu za mene, puni me ljubavlju, pažnjom i podrškom. I sada, dok on tako mirno kuha, pitam se kako sam mogla dopustiti da dođe do ovoga.
To je sve počelo iz ničega. Jednostavno je naišao, običan čovjek, sa svojim karizmatičnim osmijehom i šarmom. Nisam tražila nikakvu avanturu, nisam željela da povrijedim svog muža, ali… nekako se dogodilo. Nisam mogla da vjerujem da se to događa.
Tada sam osjećala uzbuđenje, opuštanje, kao da sam ispod sloja svojih problema i nesigurnosti pronašla neku vrstu izlaza. Da, to je bio trenutak slabosti, trenutak kada nisam razmišljala, trenutak kada mi se činilo da me nešto povuklo i nisam mogla stati. A sada, kada sve razmislim, osjećam se kao stranac u vlastitom tijelu.
Kad sam se probudila iz tog trenutnog zanosnog stanja, bila sam u šoku. Pitala sam se kako sam dopustila sebi da napravim ovu nepopravljivu grešku. Sve što sam radila, svaki trenutak nakon toga, bio je ispunjen osjećajem straha i srama.
I tada, kad sam ušla kući, pogledala svog muža, shvatila sam koliko me on voli. Bio je tu, kao i uvijek, spreman da se brine o meni. Vezali smo se, prolazili kroz teške i lijepe trenutke zajedno, a sada… sada sam ga iznevjerila.
Svi su mi govorili kako je moj muž posebna osoba. Kako bi svaka žena željela imati nekog poput njega. I imala sam ga. Bio je moj. I sada ga povređujem. U srcu osjećam ogroman teret, svaki dan, svaki trenutak. Gledam ga, a ne mogu da se oslobodim misli o tome što sam učinila.
On ne zna. Nikada mu nisam otkrila, ali osjećam da me on već osjeća. Ne znam kako da nastavim, kako da se nosim s tim. Srce mi se slama pomisli na to da bi mogao saznati. Jednostavno nisam znala kako da se nosim sa sobom.
Dugujem mu istinu. Dugujem mu obrazloženje, iako znam da to neće ispraviti ništa. Taj trenutak slabosti, taj trenutak u kojem nisam razmišljala, sada je postao moj najveći teret. Ne mogu da prestanem vrtiti filmove u glavi, tražim odgovore na pitanje „Zašto?“ i pitam se kako sam dozvolila da izgubim kontrolu.
Ta seljačina, kako je zovem, nije mi ništa značila. Bio je samo trenutni bijeg. A sada, sada osjećam ogromnu prazninu. Zamišljam svog muža, tog divnog, pažljivog čovjeka, i osjećam se kao najgora osoba na svijetu.
Znam da moram donijeti neku odluku. Ne mogu da živim ovako. Ne mogu da nastavim u ovoj laži, čak i ako je još uvijek nisam otkrila njemu. Ta misao mi ne da mira. Moram da zatražim oprost. Moram da budem iskrena, čak i ako to znači da ću izgubiti sve.
Ne želim izgubiti njega, ali znam da će, ako sazna, biti povrijeđen do kraja života. Ne želim ga povrijediti, ali shvatila sam da je ljubav više od trenutnog zadovoljstva i uzbuđenja. Ljubav je poštovanje, razumijevanje, i iskrenost. A sada mi ništa drugo nije preostalo osim da mu kažem istinu, pa ma to značilo da ćemo se rastati.
Možda ćemo uspjeti da to popravimo. Možda će mi oprostiti. Možda ne. Ali ono što je najvažnije je da prestanem bježati od svojih osjećaja i da prestanem živjeti u ovoj laži.
Moram biti odgovorna, moram poduzeti korake i suočiti se s onim što sam učinila. Jer, ako želim da živim sa sobom i svojim osjećanjima, moram biti iskrena, ne samo prema njemu, već i prema sebi.