Ako si došao da me sahraniš, sine, prvo obuj cipele koje ti je otac ostavio.“ Te riječi dočekale su Kemala na požutjelom papiru, položenom preko para potpuno novih muških cipela.
Stajao je pred starom kućom u bosanskom selu, nakon četrdeset godina provedenih u Njemačkoj, i osjećao kako mu se ruke tresu. Prepoznao je očev rukopis, naročito neobično zakrivljeno slovo K, koje je kao dječak pokušavao oponašati.
Ali njegov otac Salih umro je prije trideset dvije godine, a cipele su izgledale kao da su tog jutra donesene iz prodavnice. Iza zaključanih vrata čuo se majčin kašalj, a zatim tiho upozorenje: „Kemal, ne pitaj još ko ih je donio.“
Kemal je imao šezdeset dvije godine i život kakav je nekada mogao samo sanjati. U Frankfurtu je posjedovao dvije automehaničarske radionice, veliku kuću i dovoljno novca da nikada više ne razmišlja o siromaštvu.
Ipak, majci Behiji nije dolazio, premda joj je redovno slao novac i plaćao lijekove. Svake godine obećavao je da će sljedeći Bajram provesti s njom, a zatim bi pronašao izgovor. Ovoga puta se vratio jer mu je seoski ljekar rekao da je Behijino srce veoma slabo. Uplašio se da bi to mogao biti njihov posljednji zajednički Bajram.
Behija ga je dočekala sjedeći pored šporeta, umotana u vuneni šal. Na stolu su bili hurmašice, pita i dvije šoljice za kahvu, ali starica nije izgledala iznenađeno njegovim dolaskom. Zagrlila ga je dugo, kao da pokušava nadoknaditi sve izgubljene godine.
Kemal je primijetio da je soba čista, a na polici uredno složeni njegovi dječački školski udžbenici. Kada joj je pokazao cipele, pogledala je prema prozoru i rekla da ih ostavi na pragu do akšama. Nije mu objasnila zašto, samo je ponovila da je tako obećala Salihu.
Otac je za Kemala uvijek bio čovjek grubih dlanova i malo riječi. Radio je u kamenolomu, obrađivao malu njivu i nikada nije kupovao ništa što se moglo zakrpiti. Kemal se naročito sjećao dana kada je otišao u Njemačku, noseći poderane cipele kroz mokro seosko blato.
Salih ga je tada zaustavio i rekao da se čovjek može vratiti bogat ili siromašan, ali da ne smije zaboraviti gdje je prvi put naučio hodati. Kemal je te riječi smatrao običnom očevom pridikom. Sada su mu zvučale kao dio poruke čiji je smisao tek trebalo otkriti.
Poslije ručka otišao je do komšije Omera, nekadašnjeg očevog prijatelja. Omer je pregledao papir, dugo ga okretao prema svjetlu, a zatim potvrdio da rukopis zaista liči na Salihov. Ipak, rekao je da se prethodne večeri oko Behijine kuće kretao nepoznat čovjek u tamnom kaputu.
Niko ga nije vidio izbliza, ali je na seoskom putu ostavio tragove novih automobilskih guma. Kemal je upitao je li možda riječ o nekome ko želi prevariti njegovu bolesnu majku. Omer je odgovorio da Behija godinama nešto priprema i da joj cijelo selo čuva mir.
Te noći Kemal nije mogao zaspati, pa je ustao kada je čuo kako majka razgovara na telefon. Govorila je tiho, ali je jasno čuo rečenicu da je sin konačno stigao i da više nema razloga za odgađanje. Kada je otvorio vrata,
Behija je brzo prekinula razgovor i sakrila telefon ispod jastuka. Na njegov zahtjev da mu kaže istinu, samo je spomenula da je otac ostavio još nešto osim poruke. Zatim ga je zamolila da ujutro ode do stare obućarske radnje u čaršiji. Kemal je pristao, iako je sve više strahovao da je majka umiješana u nečiju čudnu igru.
Radnja se nalazila u uskoj ulici, između pekare i zatvorene brijačnice. Iznad vrata još je visjela izblijedjela tabla s natpisom „Obućarstvo Derviš“, a unutra je mirisalo na kožu i ljepilo. Iza pulta sjedio je sijedi čovjek koji je Kemala prepoznao prije nego što se predstavio.
Obućar Derviš pogledao je fotografiju novih cipela i rekao da je njihov kalup napravljen prije mnogo godina. Kemal je pomislio da ga starac nije dobro razumio, jer koža nije pokazivala ni najmanji trag starosti. Derviš mu je tada pokazao prašnjavu knjigu narudžbi, ali je odbio otvoriti posljednju stranicu.
Na povratku je Kemal svratio na mezarje i dugo stajao pred očevim nišanom. Sjećao se da nije došao na Salihovu dženazu, jer je tada pokušavao spasiti firmu od bankrota. Majci je poslao novac za troškove, a ona mu nikada nije prigovorila.
Dok je učio Fatihu, ugledao je svjež otisak cipele u vlažnoj zemlji, odmah pored mezara. Đon je imao isti neobični šesterougaoni uzorak kao novi par na kućnom pragu. Neko je, očigledno, prije njega posjetio Salihov mezar noseći obuću iz iste radionice.
Kada se vratio, Behija je sjedila za bajramskom sofrom s neotvorenom drvenom kutijom pred sobom. Rekla je da je Salih ostavio uputstvo koje nije smjela izvršiti dok se Kemal lično ne vrati. U kutiji su bili stari račun, fotografija mladića pred obućarskom radnjom i ključ s brojem sedamnaest. Kemal nije prepoznao mladića, premda je izgledao kao neko iz njegove mladosti.
Majka mu je objasnila da je otac jednom dao obećanje koje je uključivalo upravo taj ključ. Kada je pokušao saznati kome, Behija je odgovorila da bi prerano otkrivanje moglo povrijediti čovjeka koji dolazi.
Predvečerje je donijelo hladnu kišu i maglu koja se spuštala niz šljivike. Kemal je primijetio da je majka obukla svoju najljepšu dimiju i pripremila još jednu šoljicu za kahvu. Nije željela jesti, nego je stalno pogledavala prema vratima.
Oko šest sati začulo se kucanje, a na pragu se pojavio muškarac s prosijedom bradom i kožnom torbom. Behija ga je pozdravila kao starog poznanika, dok je Kemal zbunjeno gledao njegove cipele. Imale su isti šesterougaoni uzorak na đonovima.
Čovjek se predstavio kao Jusuf i rekao da je došao zbog Salihovog obećanja. Iz torbe je izvadio drugu kovertu, također ispisanu rukopisom koji je Kemal prepoznavao. Objasnio je da je posljednjih nekoliko mjeseci razgovarao s Behijom i pomagao joj pripremiti ovaj susret.
Kemal ga je upitao zašto njegov otac ostavlja poruke čovjeku kojeg nikada nije spominjao. Jusuf je zastao, pogledao staricu i rekao da postoje razlozi zbog kojih je Salih šutio. Behija je tada zamolila obojicu da sjednu, jer više nije imala snage za nova odgađanja.
Jusuf je otvorio knjigu narudžbi koju mu je Derviš povjerio i pokazao datum od prije četrdeset godina. Pored Kemalovog imena stajala je narudžba za jedan par kvalitetnih muških cipela, plaćenih unaprijed. Salih je naručio obuću neposredno prije sinovog odlaska, ali je zamolio obućara da je ne preda dok ne dobije posebno odobrenje.
Kemal je zbunjeno gledao zapis, jer je bio siguran da otac tada nije imao novca za takav poklon. Jusuf je rekao da je Salih mjesecima tajno radio noćne smjene kako bi ga platio. Ipak, ni to nije objašnjavalo zašto je narudžba čekala četiri decenije.
Behija je uzela očevu drugu kovertu i položila je pred sina. U njoj je bila kratka poruka u kojoj Salih traži da se cipele predaju tek kada Kemal bude spreman čuti cijelu priču. Spominjao je jednu zimsku noć, zaključanu radionicu i čovjeka kojem je dugovao više nego što može vratiti.
Kemal se sjećao da je otac te zime nekoliko dana izbivao iz kuće, navodno zbog posla u kamenolomu. Jusuf je potvrdio da je bio s njim, ali nije rekao gdje su išli. Umjesto toga, zamolio je Kemala da ujutro zajedno otvore pretinac broj sedamnaest u staroj zadružnoj zgradi.
Kemal je jedva dočekao svitanje, premda je znao da će majka biti zabrinuta dok se ne vrati. Zgrada zadruge bila je napuštena, ali je u podrumu još postojala prostorija sa starim metalnim pretincima. Jusuf je otključao broj sedamnaest i izvadio platnenu vreću, zamotanu u nekoliko slojeva papira.
U njoj su bile dječije čizme, školska svjedodžba i fotografija dvojice dječaka pored zaleđenog potoka. Jedan dječak bio je Kemal, ali drugoga nije mogao prepoznati. Na poleđini fotografije Salih je napisao samo: „Obojica moraju dobiti priliku.“
Jusuf je rekao da je dječak s fotografije odrastao daleko od sela i da se godinama raspitivao za Kemala. Njihove porodice povezivao je događaj koji su odrasli odlučili prešutjeti. Kemal je pokušavao dozvati uspomene, ali iz djetinjstva je pamtio samo hladnu vodu i oca koji ga nosi prema kući.
Jusuf je potvrdio da je riječ o istoj zimskoj noći, a zatim dodao da je Salih tada donio odluku koja je promijenila dva života. Behija je željela da Kemal istinu čuje od čovjeka kojeg se ona neposredno tiče. Tek tada je Jusuf priznao da je upravo on dječak s fotografije.
Kada su se vratili kući, Behija je sjedila kraj prozora, držeći očevu posljednju poruku. Ispričala je da su Kemal i Jusuf kao djeca propali kroz led na potoku, dok su se igrali bez nadzora. Salih je uspio izvući obojicu, ali je Jusuf zadobio teške povrede nogu.
Njegova majka bila je udovica i nije mogla platiti liječenje, pa je Salih prodao jedinu kravu i založio dio zemlje. Kemal je nakon nesreće dugo bio bolestan i nije pamtio drugog dječaka. Porodice su se kasnije razdvojile, a Salih je nastavio pomagati Jusufu koliko je mogao.
Jusuf je tada otkrio ono što je Kemala najviše potreslo. Kada je Salih naručio cipele za sina koji odlazi u Njemačku, naručio je i drugi par za Jusufa, koji je tada završavao dugotrajno liječenje. Obućaru je objasnio da nijedan dječak kojeg je izvukao iz vode ne smije krenuti u život bos.
Jusuf je svoje cipele dobio odmah, ali Kemalove su ostale u radionici jer je otputovao prije završetka izrade. Salih je kasnije tražio da se sačuvaju za dan kada se sin vrati bez žurbe. Derviš je prije nekoliko sedmica, prema starom kalupu i sačuvanom računu, izradio novi par.
Kemal je gledao Jusufa, koji je polako ustao i pokazao ortopedsku obuću koju je nosio. Objasnio je da je zahvaljujući Salihovoj pomoći završio školu, postao obućarski majstor i kasnije preuzeo dio Derviševe radionice. On je lično napravio nove cipele za Kemala, koristeći kalup koji je Salih ostavio prije četrdeset godina.
On ih je prethodne noći položio na prag, zajedno s porukom koju je Salih napisao dok je još bio živ. Šesterougaoni uzorak na oba para bio je njegov mali znak zahvalnosti čovjeku koji ga je spasio.
Behija je tada otkrila zašto je sve čekalo do ovog Bajrama. Salih je pred smrt zamolio da se cipele ne šalju u Njemačku, jer nije želio da ih sin primi kao još jedan paket među skupim stvarima. Htio je da ih obuje na istom pragu s kojeg je otišao i da upozna čovjeka čiji je život nekada dijelio s njegovim.
Behija je čuvala obećanje, premda je svake godine strahovala da ga neće dočekati. Jusuf joj je posljednjih mjeseci pomagao jer je znao koliko je bolesna. Kada je čuo da se Kemal vraća, donio je cipele prije sabaha.
Kemal je dugo držao očevu poruku, ne pokušavajući sakriti suze. Shvatio je da je Salih, iako siromašan, uspio ostaviti nasljedstvo koje se nije moglo kupiti novcem. Četrdeset godina mislio je da je njegov najveći uspjeh bogatstvo stečeno u Njemačkoj, a sada je vidio koliko malo zna o čovjeku koji ga je odgojio.
Kleknuo je pred majku i zamolio je za oprost zbog svih propuštenih Bajrama. Behija ga je pomilovala po kosi, govoreći da joj nije potreban njegov novac, nego njegovo prisustvo. Jusuf je tiho izašao u dvorište, ostavljajući ih same.
Te večeri Kemal je obuo nove cipele i poveo majku nekoliko koraka kroz dvorište. Behija je hodala polako, oslanjajući se na njegovu ruku, dok je iz kuće dopirao miris svježe baklave. Na pragu su stajale stare očeve radničke čizme, koje je majka čuvala svih tih godina.
Kemal je položio svoju ruku na njih i prvi put razumio zašto otac nikada nije govorio o dobroti koju je činio. Nije želio zahvalnost, nego da njegov sin jednog dana nauči pružiti ruku drugome. Zato su nove cipele čekale baš ondje gdje je Kemal nekada otišao bez osvrtanja.
Sljedećeg jutra Kemal je odveo majku na očev mezar, noseći u džepu posljednju poruku. Dugo je stajao pred nišanom, a zatim obećao da će se pobrinuti za Jusufovu radionicu i pomoći djeci koja nemaju odgovarajuću obuću. Behija ga je pogledala s blagim osmijehom, kao da je napokon čula riječi koje je čekala cijelog života.
Nije znala koliko će još Bajrama dočekati, ali više nije osjećala strah od samoće. Kemal je odlučio ostati u Bosni koliko god majci bude potreban, bez novih izgovora i odgađanja. A na kućnom pragu ostao je trag novih cipela, kao posljednji očev pozdrav sinu koji je nakon četrdeset godina konačno pronašao put kući.
KRAJ
