Stajao je na vratima, držeći u rukama kožnu putnu torbu. U njegovim očima je bilo nešto poput pobede, ali više kao jadna senka toga.
Ali ja sam samo ćutke klimnula glavom. Da, sve se završava previše jednostavno. Čak i ona osećanja koja su izgledala večno mogu da izgore za jednu noć, kao nemarno zaboravljena sveća na vetru.
Vetar bije o prozor, ali unutra je tišina
Kada su se vrata zatvorila za njim, dugo sam ih gledala, kao da sam očekivala da će se vratiti i reći: “Bila je to glupa šala”. Ali soba je bila tiha. Samo je vetar udarao o prozor, kao uporni duh prošlosti.
Uzdahnula sam. U grudima mi je bio čudan osećaj – ne bol, ne ljutnja, već neka providna praznina. Htela sam da vrisnem, ali čak i moj glas je bio ugušen ovom ravnodušnošću.
Voda pere sve, čak i nepotrebne uspomene – ali obraz ne
Otvorila sam orman, izvadila uredno složen peškir i otišla u kupatilo. Neka bude tako. Ako se sve može oduzeti, onda mi ne treba.
Napravila sam topku kupku i rešila da se opustim kao da se ništa ne dešava. Činilo se da je ova kupka oprala ne samo umor, već i svu nepotrebnu gorčinu.
Zatvorila sam oči. Kada se srce isprazni, dajte mu vremena i ponovo će se napuniti.